Ovogodišnji show The Voice – Najljepši glas Hrvatske se u našoj školi posebno prati. Razlog tome je zapravo – dva razloga! To su naši bivši učenici Ema Gagro i Alen Bičević koje i iz škole pamtimo kao posebne ljubitelje glazbe.
Budući da vjerujemo da smo jedina škola u Hrvatskoj iz koje su čak dva natjecatelja, željeli smo im dati do znanja da ih podržavamo i mi te smo im postavili nekoliko pitanja, a doznali smo nešto doista zanimljivo!
Što osjećaš dok pjevaš?
Ema: Pjevanje je moje prirodno stanje. Kada pjevam osjećam da radim ono za što sam stvorena. Osjećam se nošena melodijom. Ako bih trebala dati usporedbu, to je kao osjećaj kao da plivam u moru.
Alen: jednostavno se prepustim svakom taktu i svakoj noti, a što se točno dogodi na pozornici je neobjašnjivo.
Koliko je za tebe bitan tekst u odnosu na glazbu?
Ema: Riječi upotpunjuju melodiju i suprotno. Puno puta je kombinacija ta koja napravi čaroliju, a ponekad samo jednostavni “hmmm“ u melodiji može naježiti osobu koja sluša.
Alen: Podjednako su bitni. U tekstu se mnogi nađu, a glazba je tu da te ponese.
Kojeg nastupa se najradije sjećaš, a koji bi zaboravio/la?
Ema: Nijedan nastup ne bih voljela zaboraviti, jer i oni lošiji su me napravili boljom pjevačicom. Rado se sjećam nastupa na lošinjskom festivalu “Mići gardelini“ i nedavni nastup sa Oliverom Dragojevićem u Lisinskom. Najbitniji nastupi su mi, ipak oni na balkonu moje none u M. Lošinju, gdje sam kao klinka shvatila što me čini najsretnijom!
Alen: Puno je predivnih nastupa kojih se rado sjećam. Bilo je tu jako puno smijeha, pucanja glasova, krivih tonova pa čak i padova. Ali od svega toga se zbroji jedno odlično iskustvo koje se doživotno pamti. Za sad ne postoji nastup koji bih izbrisao ili zaboravio (bar ga se ne mogu sjetiti ha,ha).
Kako se osjećaš prije nastupa uživo na TV?
Ema: Prije nastupa se osjećam uzbuđeno. Prisutna je lagana trema, koja prelazi u čisti užitak čim izađu prvi tonovi.
Alen: Pred nastup uživo je uvijek velika trema i teret jer se moraš opravdat i mentorima i publici. Osjećaj je super jer te drži adrenalin, ali često puta smo gotovo slomljeni nakon nastupa od umora i svega.
S kojim pjevačima bi želio/željela nastupiti?
Ema: Htjela bih nastupati sa Jacques-om, sa jednim od svojih omiljenih pjevača Justinom Nozukom, afričkim pjevačem Brymo-om, a ima još mnogo mnogo njih. Voljela bih samo za Lošinjane nešto izvesti sa pjevačem Alenom Bičevičem također!
Alen: Ufff…. Nikad nisam krio da mi je Severina draga! bilo bi lijepo imati par miliona pregleda na youtube-u!
Da li nekada misliš na našu školu?
Ema: U sjećanjima se jako često vraćam školskim danima na Lošinju. Kao da je bilo jučer. Meni je sve to prebrzo prošlo. Kada mislima odem nazad, srce mi troduplo naraste. Voljela bih svim školarcima reći da uživaju u prijateljstvima, u svemu što vole raditi i to maksimalno. Naročito u prirodi koja ih okružuje.
Alen: Naše škole se sjetim često. Pogotovo kad nas na fakultetu stegnu s ispitima.
Čega se najviše sjećaš?
Ema: Najviše se sjećam pjevanja, bez obzira koje to razdoblje mog života bilo. Kao jako mala, sjećam se da sam plesala i pjevala u vrtiću. Kao osnovnoškolka, svaki mali odmor od 5 minuta bio bi izdvojen za kratke plesno/pjevačke točke. Srednja škola je obilježena raznim školskim i izvanškolskim nastupima. Tu su bile i rasplesane večeri s mojim prijateljicama, na tek novo otkrivene RnB i Hip hop ritmove (haha)… Školsko razdoblje na Lošinju za mene će uvijek ostati jedno od najljepših razdoblja u životu!
Alen: Najviše se sjećam opomena iz imenika ha, ha, ha!
Ima li neka anegdota iz škole koju bi nam ispričao/la?
Ema: Imam jako puno anegdota, ali evo, mislim da se jedna posebno ističe:
Imali smo učiteljicu iz glazbenog. Imala je ruski naglasak, bila je visoka i poprilično stroga. Čula je da volim pjevati i to ju je razveselilo. Zamolila me da se dignem i otpjevam bilo koju pjesmu pred cijelim razredom! Nisam znala koju pjesmu, pa mi je naredila da pjevam „Neka mi ne svane“. Ja tu pjesmu nikako nisam voljela, a učiteljica nije znala da sam uvijek odbijala biti i raditi ono što ne želim. Probala sam pjevati, ali se jednostavno nisam mogla suzdržati od smijeha! Nakon par pokušaja zaustavljanja smijeha učiteljica se jako razljutila i tako umjesto da ispunim glazbenu želju i zaradim plus, ja sam bila izbačena sa nastave i dobila jedinicu iz glazbenog!
Alen: Pa… toga ima na pretek. Bilo je tu i pjevanja za dvojku i kolektivnog bježanja sa sata. Ali jedna od anegdota će se pamtiti zauvijek:
3.NB treba pisati ispit iz matematike – nitko nema pojma o pojmu osim Petre Petrinić. Kolegica Elida Ferizović i ja smo odlučili „posuditi“ ispite koje smo taj dan trebali pisati. I tako dok je par njih po kutovima škole čuvalo stražu, nas dvoje smo se ušuljali u kabinet i „posudili“ ispite – nitko nije primijetio. Počeo je veliki odmor, ja sam u dežurani čačkao po mobitelu, a Petra pored mene je rješavala zadatke sa ispita. ODJEDNOM KO IZ VEDRA NEBA SE STVORIO PROF. BRZOVIĆ koji je prepoznao zadatke. Naravno da je nastala opća panika i da smo smuljali sve što se u tom trenutku smuljati dalo. Elida i ja smo bili na razgovoru kod naše razrednice kojoj do dan danas nismo priznali kako je sve teklo. Eto, draga razrednice, sad znate kako nam je zabavno bilo u srednjoj!
Dragi Ema i Alene, želimo vam puno uspjeha u svim budućim nastupima, u Voice-u i poslije njega!
Ostanite sretni i veseli kao što ste danas!
