Umjetnost je mir
U sklopu projekta Kazalište i mladi obilježili smo Svjetski dan kazališta. Praznik je to svih kazalištaraca i ljubitelja umjetnosti. Obilježava se od 1962., uvijek 27. ožujka, a povezuje se s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Na ovaj se dan organiziraju svečani događaji, koncerti, majstorski tečajevi glume, dobrotvorne predstave, premijere novih produkcija, susreti s talentiranim umjetnicima.
Ove nam je godine Jon Fosse, norveški pisac i dramatičar, odaslao poruku o vrijednosti umjetnosti koja okuplja različitosti, pronalazi u njima ljepotu i univerzalnost te zagovara mir. Pročitajte ju!
Svaka je osoba jedinstvena, a opet i nalik svakoj drugoj osobi. Naš pojavni, vanjski izgled razlikuje se od drugih. No, ipak, postoji nešto u svakome od nas što pripada samo toj osobi. Mogli bismo to nazvati njezinim duhom, ili njezinom dušom.
No, unatoč tome što smo različiti jedni od drugih, ipak smo i slični. Ljudi iz svih krajeva svijeta u osnovi su slični, bez obzira kojim jezikom govore, koje su boje kože, koje su boje kose.
Ovo je svojevrsni paradoks: potpuno smo slični i krajnje različiti u isti čas.
Umjetnost, dobra umjetnost, na svoj prekrasan način uspijeva spojiti krajnje jedinstveno i univerzalno. Omogućuje nam da ono što je različito – mogli bismo reći, što nam je strano – doživimo kao univerzalno. Čineći to, umjetnost probija granice jezika, zemljopisnih predjela, zemalja. Okuplja ne samo svačije pojedinačne osobine, nego i, u drugom smislu, pojedinačne osobine svake skupine ljudi, primjerice svake nacije.
Umjetnost to čini ne tako što će izravnati razlike i svakoga učiniti istim, već upravo suprotno, pokazujući nam što je drugačije od nas, što je nepoznato ili strano. Sva dobra umjetnost sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo posve shvatiti, a ipak shvaćamo, na neki način. Sadrži tajnu, nešto što nas fascinira i, stoga, gura preko granica. Stvara transcendenciju koju svaka umjetnost mora sadržavati te nas prema njoj i voditi.
Ne poznajem boljeg načina da se pomire suprotnosti. Upravo to je obrnut pristup od nasilnih sukoba koje i prečesto viđamo u svijetu, koji uživaju u destruktivnom iskušenju da unište bilo što strano, bilo što jedinstveno i različito, često uz pomoć najneljudskijih izuma koje nam je tehnologija omogućila. U svijetu postoji terorizam, postoje ratovi jer ljudi imaju i životinjsku stranu – gonjeni su instinktom da dožive drugog, stranog, kao prijetnju vlastitom postojanju, umjesto kao čudesnu tajnu.
Tako jedinstvenost – razlike koje svi vidimo – nestaje, ostavljajući za sobom kolektivnu istost gdje se bilo što različito smatra prijetnjom koju treba iskorijeniti. Ono što se izvana doživljava kao razlika, primjerice religija ili politička ideologija, postaje nešto što treba poraziti i uništiti.
Rat je bitka protiv onoga što leži duboko u svima nama: nečeg jedinstvenog, a ujedno je i bitka protiv umjetnosti, protiv onoga što leži duboko u svakoj umjetnosti.
Govorim ovdje o umjetnosti općenito, ne o kazalištu ili drami konkretno, no to je zato što se, kao što rekoh, sva dobra umjetnost, u dubini, vrti oko iste stvari: toga da uzmemo krajnje jedinstveno, krajnje specifično, i pretvorimo to u univerzalno. Spojimo pojedinačno s univerzalnim kroz umjetnički izričaj: ne otklanjajući njegovu specifičnost, već naglašavajući tu specifičnost, dopuštajući onome što je strano i nepoznato da jasno zasja.
Rat i umjetnost su suprotnosti, baš kao rat i mir – upravo je tako jednostavno.
Umjetnost je mir.
