Olujno poslijepodne 27. travnja 1962. ostat će zauvijek u sjećanju stanovnika otoka Lošinja i Raba. Orkansko nevrijeme, jedno od onih što munjevitom brzinom, snagom i nenadanošću donese strah i smrt, potopilo je i odnijelo u dubine pobješnjelog mora, nadomak Trsteniku, petnaest mladih života.
Svi su oni bili učenici naše škole, tada Ekonomske i Pomorske, djeca u dobi od jedanaest do devetnaest godina. Odlazili su kućama, u rodni Rab, kako bi tamo, sa svojim obiteljima, u veselju proveli prvosvibanjske blagdane. Krenuli su iz lučice Sveti Martin u drvenoj barci dugoj pet metara, vlasnika Josipa Španjola. U barku se ukrcalo i isplovilo prema Rabu deset djevojčica i osam dječaka. Od devetnaest putnika nesretne barke, spasilo se samo troje; petnaestogodišnja Marica Matić, šesnaestogodišnji Marijan Pičuljan i sedamnaestogodišnja Nataša Valovičić, učenici Ekonomske škole u Malom Lošinju. Ostalih petnaestoro učenika, zajedno s vlasnikom barke, nestalo je nepovratno u tajnama ćudljivosti morske. Bili su to; Josip Kuparić iz Kampora, Tomislav Karlić iz Kampora, Marija Mikelić iz Banjola, Ljubica Debelić iz Banjola, Mirjana Keko iz Barbata, Ljubica Španjol iz Banjola, Tereza Kordić iz Barbata, Nikola Pereza iz Raba, Ivan Španjol iz Banjola, Franjo Blagdan iz Palita, Slavko Španjol iz Banjola, Ante Franelić iz Lopara, Smiljka Travaš iz Barbata, Marija Debelić iz Banjola i Ljubica Mikelić iz Banjola. Prvi je vijest o tragičnom brodolomu javio učenik Marijan Pičuljan. on je, nažalost, jedini uspio doplivati do otočića Trstenika. Unatoč nevremenu, organizirana je, ali sa zakašnjenjem, potraga za njegovim prijateljima iz školskih klupa. Ribarski brod Srdela spasio je Maricu Matić, hrabru djevojčicu, koja je nakon četiri sata borbe pobijedila olujno more. Uspjela je to i Nataša Valovičić. Doplivala je nakon dva sata do ribarskog broda. Ostalima nije bilo traga. More je učinilo strašno zlodjelo. Vratilo je samo jedno jedino mrtvo tijelo učenice Tereze Kordić. Stotine otočana Lošinja ispratilo je Terezu na njen rodni Rab. Ostali su zarobljeni s otokom u srcu. Srce je otok u kojem ostaju esencije naših proživljavanja i doživljavanja. Rabljani su dočekali svoju Terezu. Bol poništava riječi. Ostale su suze. Nijemi su njima na posljednji počinak ispratili Terezu i četrnaest praznih, bijelih ljesova.
O more, more, mi te opet, eto, upoznasmo, mi nemoćni ljudi pred tobom, razdirani od tebe zadanom nam novom tugom, pjeva Niko Pinčić In memoriam, taknut bolom. Gledasmo te privlačiva, povjerljiva, u svojoj tišini blistave pučine, da za čas u svom strašno razmahanom bjesnilu nesmiljeno uništiš tolike živote naše djece, a zatim da nas opet svojom divotom osvajaš – ti nepregledno groblje bez spomenika.
Nadlijeću to nepregledno, Pinčićevo i naše, groblje bez spomenika i dalje galebovi.
Na otočiću Trsteniku, ima jedan spomenik-galeb slomljenih krila. Slomljeno je krilo letovima njihovih mladosti i radosti životnih.
Let sjećanja nitko ne može slomiti. Danas, 27. travnja, 50 godina poslije, srce je spomenik na kojem su sjećanjima uklesana njihova imena.
Učenici i profesori Srednje škole Ambroza Haračića u Malom Lošinju
