Učenici i nastavnici Srednje škole Ambroza Haračića pridružili su se mnogobrojnim događanjima diljem svijeta i obilježili veliku pomorsku tragediju broda Titanic koja se dogodila pred 100 godina.
Na inicijativu profesora Vlaha Stražičića, organizaciju skromnog obilježavanja preuzela je školska grupa „Iskrice iz povijesti pomorstva“ koju vode profesorice Arlen Abramić i Aldina Burić. Grupa od dvadesetak učenika, nastavnika i građana Lošinja se 15. travnja u 15.00 sati okupila na Čikatu, kod rta Madonna gdje se u more bacio vijenac u spomen na sve poginule.
Nakon tog simboličkog čina, u kapeli Annunziate, bivši učenik naše pomorske škole, sada student Pomorskog fakulteta u Rijeci, Michael Nikolić održao je prigodan govor i s nama podijelio njegovo razmišljanje o tom kobnom događaju:
Titanic – fascinira do današnjnih dana. Zašto fascinira? – zato što postoji, zato što je bio i ostao simbol luksuza, zato što je zračio sigurnošću, zato što je Titanic uporno pokazivao svoj moćni izgled, bio je simbol „boljeg sutra“, simbolom moći, nečega nepobjedivoga.
Takvoj atmosferi pridonijelo je stanje društva koje ga je proglasilo nepotopivim. To je društvo željelo da ti osjećaji moći, sigurnosti, ushita, bezbrižnosti traju i traju. Kako li se sve to pokazalo lažnim i površnim. Ta neponiznost i uzdanje u djelo ljudskih ruku dovelo je do tragedije koja mijenja svijet.
Pitate se kako mijenja svijet?
Dopustite dakle da vam odgovorim, da govorim o onoj drugoj strani medalje koja proizlazi iz uzrečice koju koriste stari ljudi za neku nesreću: „Sreća, nesreća, tko to zna?“
Svi zajedno možemo se složiti da je Titanic velika nesreća i tragedija. No ja vam danas neću pričati o nesretnim, čak sudbonosnim okolnostima i detaljima, koje su proslavile ovaj brod, nego o onim drugim posljedicama koje su poboljšale ili barem malo promijenile svijet.
SIGURNOST LJUDSKIH ŽIVOTA NA MORU – potonuće Titanica je potaklo stvaranje konvencije koja će propisati korištenje dovoljne opreme za spašavanje i uspostavu praćenja ledenjaka na moru!
STATUS, KLASE – postotak preživjelih 1. i 3. klase je nesrazmjeran – potonuće Titanica potaklo nas je na razmišljanje o jednakosti ili o nejednakosti ljudi, o jednakim ili nejednakim šansama…
KOMUNIKACIJE – je li moguće da na brodu bude propisano radno vrijeme telegrafiste i dežurstvo, hoće li se havarije događati samo za radnog vremena te službe?
NAVIGACIJA – herojski pothvat broda Carpathia dokazao je da će na moru uvijek biti netko tko će iscrpiti svoju snagu da spasi druge.
BRODOGRADNJA – mislili su da je nepotopiv, dokazalo se da nema nepotopivog broda, da treba i te kako promišljati o prilagođavanju konstrukcije broda uvjetima plovidbe.
ISTRAŽIVANJE PODMORJA – više znamo o tamnoj strani Mjeseca nego o dubinama naših oceana i mora, potaknuto je istraživanje podmorja i na velikim dubinama.
STRAHOPOŠTOVANJE PREMA PRIRODI – ignorirane su sve poruke o stanju na moru, bilo je važno koristiti radio službu za komunikacije bogatih putnika.
PONIZNOST – «Ni sam Bog ne bi mogao potopiti ovaj brod»
Tolika samouvjerenost u ljudsku moć i savršenstvo!
Pa upravo Titanic i njegova havarija vraćaju usijane i samouvjerene glave čvrsto na zemlju, početni osjećaj da je čovjek nepobjediv i svemoćan, žustro nestaje.
I kad nam se bude činilo da nam u životu ne može biti bolje, njegov primjer će uvijek biti prisutan da nas opomene da ćemo možda naići na ledenu santu koja će, sasvim tiho, tamo negdje, stajati u tami travanjske noći, te da će poremetiti našu umjetno stvorenu, savršenu atmosferu.
Stoga neka je ovaj vijenac ujedno i vijenac zahvale za te žrtve, jer bez njih se budućnost pomorstva kakvu danas poznajemo, ne bi ostvarila.
